INTERVJU: Toni Ranđelović
Povod za razgovor s direktorom baleta Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada Tonijem Ranđelovićem mnogobrojni su. Ne samo zato što je svoju uspešnu karijeru kao solista baleta (nedavno proslavio jubilej na sceni upečatljivo izvodeći karakternu rolu Kitrinog oca u baletu Don Kihot), zamenio mnogo težim, manje slavnim, bez aplauza, ulogom direktora – dežurnog krivca za sve i svašta u sadašnjem tegobnom trenutku u kojoj se nalaze naša kultura i umetnost.
Sjaj scene zamenili ste nezahvalnim, komplikovanim poslom rukovođenja pozorištem, odnosno baletom. Da li ste slutili da titula direktora skriva nebrojene zamke koje treba izbeći i uspešno rešiti do ostavrenja cilja?
T.R: Uopšte nisam imao takve misli u glavi. Poenta je da sjaj scene mora i dalje da bude sjajan. U želji takvih namera takozvane prepreke ni ne primećujete nego ih samo preskačete ukoliko postoje i težite sjaju koji obasjava kolege umetnike koji sa velikom ljubavlju i uživanjem donose baletsko delo.
Komplikovanu suštinu posebnog harizmatičnog sveta baletske umetnosti skriva glamur svetla pozornice, divljenja, aplauza i lepote. Koliko truda, razumvenja, strpljenja i dobre volje iziskuje uspostavljanje odnosa koji počiva na uzajmanom poštovanju i uspešnoj saradnji sa svakom ponaosob kompleksnom ličnošću baletskog ansambla da bi se očuvala očaravajuća lakoća igre?
T.R: Dobar plan, puno razgovora, posmatranje procesa rada pa i svakog ponaosob, bodrenje, stvaranje dobre atmosfere, stimulisanje, biti sve vreme prisutan u najbližem okruženju stvaranja umetnika. Sve su to faktori koji utiču na ličnosti baletskog sveta, te tada ne može da ne bude uspeh propraćen glamurom, divljenjem, ovacijama…
Ispod zvezdane prašine scene skrivaju se konstantni problemi: neodgovarajući radni prostori, nedovoljno sredstva za opremu predstava i angažovanje uglednih inostranih gostiju. Na koji način uspevate da kroz Scile i Haridbe ostvarite cilj?
T.R: U koliko čovek sebi postavi određeni cilj, smatram da je u tom slučaju svaki problem neprihvatljiv. U koliko se postavite pozitivno sa željom da nešto uradite dobro i da ostane i posle vas, tu onda nema mesta za probleme. Sve na svetu je rešivo.
Ne mali, dugoveki, uzaludni napori prihvatljivog rešavanja radnog staža za igrače je gvozdena rešetka za podmlađivanje ansambla. Da li i kako rešavate taj teško rešiv problem?
T.R: Dobro ste kazali GVOZDENA REŠETKA. Svi ljudi iz sveta baleta se nalaze u gvozdenom kavezu po tom pitanju. Ne znam šta da kažem. Jedno je sigurno da te i takve stvari moraju da se podignu na viši nivo i da se to u državnom sistemu mora razjasniti i postaviti onako kako treba. Ako neko treba da se pita kako da se ti problemi prevaziđu, onda svakako ljudi iz baletske umetnosti to treba da budu. Mi najbolje poznajemo naše probleme i znamo koji je put do njihovog rešenja. Mora prvo da se razjasni u kom pravcu plovi ovaj brod i gde će stići. Ovakvom situacijom se gubi smisao i školovanja baletskih umetnika, a naročito profesionalnog rada. Poražavajuće je da jedna mala grupa ljudi iz sveta baleta ima takve probleme, a da naše veliko društvo ima tako značajna baletska pozorišna dostignuća. Na pitanje kako rešavam te probleme moj odgovor je konkretan. Dovijamo se raznim tehnikama dok ne potonemo!
U nekadašnjoj zajedničkoj velikoj zemlji u kojoj je bio ne mali broj pozorišta sa stalnim baletskim ansamblom novosadski Balet zauzimao je visoko mesto. To visoko mesto zauzima i sada u Srbiji i stoji uz rame beogradskom Baletu. Otkrijte tajnu uspeha?
T.R: Za nepune dve godine novosadski Balet puni velikih 70 godina postojanja. To je, složićete se sa mnom, ozbiljan jubilej. 31 godinu sam i ja deo toga. Veoma mi je drago da je Balet SNP tako visoko kotiran što mi daje još veću motivaciju za još boljim rezultatima. Velika dela su se desila za 70 godina i kada to sve izanalizirate shvatite da nikako nemate prava na loše rezultate. Dužnost mi je da, kao i dok sam igrao na sceni, imam jednu iskrenu posvećenost i veliko angažovanje jer samo takav pristup od vas očekuju, jer on daje visoke rezultate. Kreativnost i osmišljavanje repertoara, stalna borba za ansambl, stalni promo programi, animiranje i upoznavanje publike sa radom Baleta, razne akcije i tu onda ne može da bude greške. Ali mislim da pre svega Balet SNP ne bi bio kotiran tako visoko da umetnici nisu takvi kakvi su. Balet SNP je uvek imao fenomenalne umetnike u svojim redovima te stoga je tu gde je do dana današnjeg, a nadam se da će i u budućnosti držati tu poziciju.
Novi Sad i Beograd deli mali broj kilometara. Da li je to prepreka za saradnju?
T.R: Ne naprotiv, u redovima Baleta Narodnog pozorišta vi imate veliki broj umetnika iz Novog Sada i to vrlo visoko kotiranih. Saradnja je oduvek bila jako dobra i biće i u buduće sasvim sam siguran.
Saradnja: razmena pojedinačnih gostovanja, razmena predstava, razmena koreografa… da li je po Vašoj oceni zadovoljavajuća?
T.R: Mi imamo mali hendikep jer naša scena je vrlo velika, u rangu Boljšoj teatra, a Narodno pozorište iz Beograda ima mnogo manju scenu tako da mi tamo teško gostujemo, dok je njima mnogo lakše da se uklope kod nas, a mi se uvek radujemo dolasku Baleta Narodnog pozorišta. Naše predstave mogu u Centar Sava i tamo smo nebrojeno puta igrali sa velikim uspehom.
Na koji način birate školovane mlade koreografe da bi im pružili neophodnu šansu?
T.R: Imali smo mnogo puta takve izazove, od neafirmisanih, posle naše scene postaju veoma popularni i vrlo dobro kotirani. Dajemo šansu posle procene svakom za koga smatramo da ima kapacitet, kako u koreografskom tako i u igračkom smislu.
Školovanih, talentovanih koreografa i igrača ima sve više kod nas. Prateći repertoar ova dva srpska pozorišta, može se zaključiti da se u glavnom kao koreografi pojavljuju uvek iste ličnosti. Kako to objasniti?
T.R: Mi smo nacionalne kuće. Jedna takva ustanova mora da ima određena pravila pa i u tom pravcu odabira koreografe. Pojam koregraf je širok. Danas se svi bave nekim koreografijama i misle da mogu sebe da nazovu koreografima. Ne, to je potpuno pogrešno. Veoma malo je, takoreći već dugo se nije desilo neko veće koreografsko ime kod nas, bar ne u klasičnom pogledu. Što se tiče modernih pogleda, tu imamo ekspanziju, samo je pitanje repertoarske politike: koliko klasike, a koliko i kakve moderne interpretacije, to jest u kom pravcu balet da usmerite. Balet SNP je pre svega usmeren ka klasici. Moderan izraz, to jest savremen, je veoma lepa forma ali mora da ima veliku snagu i koncept da zainteresuje publiku da bi dugo živeo na sceni.
Slično pitanje se odnosi i na mlade igrače: zašto najtalentovaniji odlaze, a nama dolaze iz drugih zemalja sasvim osrednji igrači?
T.R: Ne bih se složio da dolaze osrednji igrači. Balet SNP ima u svojim redovima vrhunske inostrane igrače koji su došli sa raznih mesta sveta. Jeste, Novi Sad, to jest novosadska Baletska škola, je dala nebrojen broj izuzetnih učenika koji su kod nas, u našim redovima ojačali pa krenuli svojim putem u potrazi za novim i malo drugačijim iskustvima. Postali su velike zvezde baleta. To je normalno, ne bi bilo normalno da to nije tako. Neko se vrati, a neko ne, nikada. Drago mi je da je to tako i da je svako negde sebe pronašao. Ne treba to posmatrati kao problem, mi imamo jedan zajednički jezik komunikacije, a to je BALET, i svi na celom svetu se razumemo. Baviti se baletom je nešto najlepše što mi se desilo u životu.
Vi kao da posedujete čarobni štapić Vile Jorgovan kojim neutrališete zle čini sadašnjice Vile Karabos. Gde ga krijete?
T.R: Moram da se nasmejem, dopada mi se poređenje sa Vilom Jorgovan i Karabos kao simbolima ovog vremena. Ponekad u šali znam da kažem da sam stvarno i mađioničar. Nemam štapić, naravno, ali drago mi je da ponekad izgleda kao da ga imam. Ne može se očekivati da u životu sve bude na tacni. Možda me baš ta Karabos inspiriše… biće da je to! Volim takve uloge i likove!!!
Pinokio. Večno aktuelna priča – više bajka za sve uzraste svih generacija, lepotom, poletom, entuzijazmom, predanošću i ljubavlju prema odabranom pozivu svih učesnika predstave opravdali su napore, brige i najlepše su prizanje Vašem trudu i odluci da se posvetite rešavanju teško rešivih problema. Da li smo u pravu?
T.R: Pinokio – izgurali smo jednu dobru predstavu, složićete se. Puno dobrih naslova je Balet SNP-a imao za 70 godina vezanih za najmladju publiku. Vrlo mi je bilo bitno da uradimo nešto novo, malo drugačije. Videli ste da imamo razne projekcije: riba, velikog kita koji pliva, šume… osavremenili smo priču i približili je publici na jedan potpuno drugačiji, atraktivniji način. Voli publika Pinokija i nadam se da će ta ljubav trajati. A volimo i mi da igramo tu predstavu. Igrači baš uživaju. Volimo da osetimo tu reakciju publike koja zrači pozitivno. Svima nam je potrebno pozitivnih misli i zadovoljnih ljudi u okruženju, ozarenih lica. Kako ste kazali, Karabos jeste možda simbol sadašnjice ali i ona je jedna lepa dama kojoj su možda nametnuli neke situacije pa iz nje izbija ta osobina. Ljubav i lepa reč sve pobeđuju.
Aleksandar Ilić na konferenciji EuropeanLab – Delfi (Grčka)
Na poziv Francuskog kulturnog centra iz Srbije Predsednik Udruženja profesionalnih baletskih igrača, koreografa i baletskih pedagoga Srbije Aleksandar Ilić učetvovaće na konferenciji EuropeanLab koja se održava 12. i 13. oktobra ove godine u Delfiju (Grčka).
EuropeanLab će okupiti kulturne poslenike iz Evrope koji će putem panela i diskusija razmeniti iskustva upravljanja kulturom, evropskim partnerstvima i kulturnom diplomatijom.
EuropeanLab je deo projekta TEATROSKOP [#teatroskop] u organizaciji Francuskog kulturnog centra Grčke i Francuske asocijacije ArtyFarty, pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture Grčke i Francuske.
Učešće Aleksandra Ilića na konferenciji EuropeanLab podržano je od strane Francuskog kulturnog centra iz Beograda i projekta TEATROSKOP.
Godišnji odmor
Obaveštavamo Vas da Udruženje profesionalnih baletskih igrača, koreografa i baletskih pedagoga Srbije neće raditi od 30. jula do 31. avgusta 2018.
Prvi radni dan je 03. septembar 2018. godine
Predsednik Aleksandar Ilić predstaviće 27. BELEF
Na konferenciji za novinare povodom 27. BELEF-a koja će biti održana u ponedeljak 11. juna u 12.00 časova u Svečanoj sali Starog dvora (Dragoslava Jovanovića 2), Prof. Aleksandar Ilić predstaviće program festivala, vizuelno rešenje, prodajna mesta, cene ulaznica i način akreditovanja. Na konferenciji za novinare govoriće i Ivona Jevtić sekretarka za kulturu i An – Loren Viguru ataše za kulturu Francuskog instituta u Srbiji.
Ovogodišnji BELEF održaće se od 22. juna do 15. jula.
Pozivamo vas da medijski ispratite ovaj događaj.
Kompletan program 27. BELEF-a pogledajte ovde.
OFORMLJEN ŽIRI NAGRADE TERPSIHORA 2019.
Predsedništvo Udruženja profesionalnih baletskih igrača, koreografa i baletskih pedagoga Srbije imenovalo je tročlani žiri za dodelu Nagrade i Specijalne pohvale iz oblasti umetničke igre Terpsihora 2019.
U sasatavu žirija nalaze se Ivana Milovanović, predsednik Beogradske sekcije CID UNESKO, Dijana Milošević profesor u Institutu za umetničku igru, reditelj i osnivač Dah teatra i Bojana Žegarac Knežević Prvakinja baleta Narodnog pozorišta u Beogradu.
Nagrada i Specijalna pohvala Terpsihora se dodeljuju za postignute rezultate na polju umetničke igre igračima, pedagozima, koreografima i teoretičarima igre koji su poreklom iz Srbije, kao i institucijama koje doprinose rezultatima umetničke igre u Srbiji.
Žiri će svoju odluku o Terpsihori 2019. saopštiti na Svetski dan igre 29. aprila 2019. godine u Muzeju Narodnog pozorišta u Beogradu, saopštilo je Udruženje profesionalnih igrača, koreografa i baletskih pedagoga Srbije.
Terpsihora za 2018. godinu je dodeljena Prvakinji Bojani Žegarac Knežević za ulogu Nikije u baletu Ludviga Minkusa.
Specijalna Pohvala dodeljena je Baletskoj školi u Gračanici.
Nagrada i Specijalna pohvala Terpsihora podržana je od strane Ministarstva kulture i informisanja Republike Srbije.
ZLATNI BEOČUG
Nezaboravnoj našoj primabalerini, Ašhen Atljanc koja je svoj raskošni talenat u velikom svetu potvrdila bezbroj puta i tako na najbolji, dostojanstven način predstavila i zemlju iz koje potiče, uručena je nagrada Zlatni beočug koju Kulturno prosvetna zajednica dodeljuje najboljim pojedincima iz sveta umetnosti, nauke i kulturnim poslenicima, kao i ansamblima, organizacijama i ustanovama za značajan i trajan doprinos uspešnom, boljem, lepšem životu srpske prestonice.
Nagrada je ustanovljena 1970.godine na predlog pesnika Vaska Pope (koji joj je i dao naziv), Radomira Stevića Rasa likovnog umetnika i Jevte Jevtovića tadašjeg direktora Narodnog muzeja.
70 GODINA A MLADA
Baletska škola u Novom Sadu proslavila je 70. rođendan Gala koncertom u velikoj sali Srpskog narodnog pozorišta uz prigodnu izložbu fotografija koje prate njen razvoj od osnivanja do danas.
Na koncertu su nastupili sadašnji učenici i već stasali umetnici koji su stekli solističke karijere kod nas ili u drugim zemljama.
Svečanost je bila ulepšana dodelom zahvalnica onima koji podržavaju rad škole.
Srednja baletska škola u Novom Sadu osnovana je 1948.godine, školovanje je trajalo šest godina. Osnivači su bili i prvi nastavnici: Margita Debeljak i Milena Popović Čutuković. Nastavni program se odvijao po metodi rada za klasičan balet ruske baletske škole Agripine Vaganove, na kome uglavnom počiva i današnji sistem rada.
Ova renomirana obrazovna institucija bila je domaćin ove godine Republičkom takmičenju baletskih škola Srbije.
BALETSKA BAJKA PINOKIO
U okviru obrazovnog procesa kod dece Igra zauzima značajno mesto. Ona se u Srbiji uči, pre svega klasičan balet, u osnovnim i srednjim baletskim školama, zatim na Institutu za igru i privatnim studijima sa programima različitih igračkih stilova, u letnjim školama igre, dečijim vrtićima itd. Posebno mesto u ovom procesu ima pozorišna baletska predstava za decu. Ona je poseban teatarski događaj u kojem su igra, muzika, priča i svi drugi elementi predstave prilagođeni dečijoj zrelosti i njihovim mogućnostima da prihvate ponuđeno umetničko delo.
Balet SNP-a osnovan je 1950. godine, a u periodu od 1972. od 2017. priredio je osam baleta za decu predškolskog i školskog uzrasta. Taj mali broj predstava u periodu od 45 godina dešavao se i sa većim vremenskim intervalima, možda u nedoumicama ili nemogućnostima da se predstava za mlade favorizuje repertoarskom politikom baleta ili pozorišne kuće u celini. Ipak se 28. aprila ove, 2018. godine, dogodio balet Pinokio. Muziku je za ovo delo komponovao Nodar Viktorovič Čanba, ruski kompozitor, zaslužni umetnik Abhazije-Ruska Federacija. Libreto i koreografiju je prema romanu „Pinokijeve avanture“ Karla Kolodija ostvario Dragan Jerinkić, stalni koreograf SNP-a.
U baletskoj postavci Pinokio je jedna nova priča, ona je u stvari san stolara Đepeta o doživljajima drvenog lutka koga je sam stvorio. U koreografskoj fantaziji o vragolastom dečaku učestvovao je ceo ansambl novosadskog Baleta. Bajkovita atmosfera predstave nizala je životne događaje, trenutke sreće, tuge, ljubavi… Nizale su se i igre klasičnog i karakternog stila sa puno pantomimskog, komičnog i dramskog sadržaja što je ovaj scenski događaj činilo dopadljivim i zabavnim.
Nosioci glavnih uloga: Pinokio-Naojuki Acumi, Đepeto-Milan Lazić, Plava vila-Katarina Kljajić, Cvrčak-Teona Radanović, Rozaura-Milena Krkotić, Lisac-Samjuel Bišop, Mačak-Aleksandar Bečvardi i drugi, dominantno su, kako igrom tako i glumačkim ostvarenjima, pružili pun doživljaj i užitak mnogobrojnoj publici. Uz solistička ostvarenja ansambl Baleta je punom energijom i dobrim igračkim tonom doprinosio ostvarenju Đepetovog sna.
Koreografija Dragana Jerinkića i muzika Nodara Čanbe proistekle jedna iz druge, rečito govore o dugoj i plodonosnoj saradnji dva umetnika. Čitko i jasno koreografsko pismo Dragana Jerinkića plod je njegove dugogodišnje prakse u osnovi oformljene ruskom vaganovskom Školom. Zato je akademičnost kombinacija, u sklopu celokupnog koreografskog dela, bila vodilja uspešnosti bajke o Pinokiju.
Orkestrom novosadske Opere i Baleta dirigovao je Aleksandar Kojić, budno prateći muzičku misao kompozitora i igru baletskog ansambla na sceni. Kostimi talentovane i iskusne Mirjane Stojanović Maurič zasijali su bogatim koloritom, izborom materijala i odgovarajućim kostimima likova iz Đepetovog sna. Scenografija, svetlosni štimunzi, scenske animacije, igre u Cirkusu, Pozorištu lutaka, čarobno plavetnilo Morskog kraljevstva, meduze, školjke i ogromni kit bili su samo deo dobro zamišljenog i kreiranog umetničkog posla.
Pinokio je delo iskusnog tima umetnika, stvaralaca koji su zajedničkim nastojanjima ostvarili celovit pozorišni događaj, zadovoljili dečiju znatiželju i podstakli njihovu maštu u razmišljanju i prosuđivanju Pinokijevog života, jednog od junaka njihovih bajki.
Autor Ksenija Dinjaški
Fotografije S. Doroški
INTERVJU: Bojana Žegarac Knežević
Neposredan povod, ali ne jedini za razgovor s prima balerinom Narodnog pozorišta u Beogradu, Bojanom Žegarac Knežević je nagrada TERPSIHORA koja joj je uručena 26. aprila na svečanosti povodom svetskog Dana igre u Muzeju Narodnog pozorištra.
Kao prvo, čestitamo Vam zasluženo priznanje, nagradu TERPSIHORA , koja svake godine (već sedmi put) ovenčava lovorovim vencem najbolju među jednakima iz sveta umetničke igre.
Šta mislite o nagradama uopšte?
B.Ž.K. Dobiti nagradu u zemlji u kojoj se kultura ozbiljno zapostavlja je velika stvar. Svima u životu, pa tako i umetnicima, je potrebna pohvala ili priznanje za dela koja su se mukotrpno ostvarila. Meni kao baletskom umetniku su najveća nagrada puna sala publike i aplauz na šta naravno neko ne moze uvek da računati, i zbog neulaganja u naša pozorišta i zbog životnog standarda naših građana. Iz ovih razloga, prelep je osećaj kad umetnik dobije priznanje za nešto na čemu je radio još od malih nogu.
Nagradu o kojoj odlučuje žiri imenovan od Predsedništva Udruženja profesionalnih baletskih igrača, koreografa i baletskih pedagoga Srbije (osnivač nagrade) ove godine su činile tri ličnosti tesno povezane s baletom i pedagogijom baleta. Kad nagradu jednoglasno predlože kolege, ona ima izuzetan značaj.
Da li mislite da to treba da postane ustaljena praksa?
B.Ž.K. Počastvovana sam što veliki profesionalci iz oblasti baleta smatraju da baš ja zaslužujem tu nagradu. I smatram da je neophodno da žiri čine uvek ljudi iz struke za koju se dodeljuje nagrada.
Nagradu ste dobili za NIKIJU, kompleksnu ulogu u kojoj podjednako dominiraju tehnički i glumački (pantomimski) zahtevi. Vaše tumačenje te heroine imalo je celu skalu osećanja, od nežnosti do dramatične, tragične spoznaje izneverenog poverenja.
Kako ste prišli rešavanju tog zadatka?
B.Ž.K. Svakom zadatku i izazovu koji mi se javljaju na poslu prilazim uvek na isti način. Odgovorno i strpljivo. Da bi se usavršili neki pokreti i prikazale razne emocije potrebna je puna posvećenost i vreme. Naravno, baletska predstava je proizvod timskog rada. Savršeno odigrana uloga je posledica predanosti svih igrača kao i orkestra.
Kao scenska, bletska umetnica dokazali ste tehničku i emocionalnu zrelost iako ste veoma mladi.
Da li Vas vodi intuicija pri odgonetanju različitih psiholoških stanja?
B.Ž.K. Ima i toga naravno, ali verujem da mi je u tome dosta pomogao i rad s velikim profesionalcima iz sveta baleta. Radila sam s mnogim velikim imenima, što u našoj zemlji što u inostranstvu. Učila sam od raznih, i upoznala mnoštvo različitih stilova i pristupa baletu. Takođe, moje igračko iskustvo je veliko što je plus kad god se susrećem sa velikim izazovima.
Tatijana u Jevgeniju Onjeginu sušta je suprotnost Bajaderinoj Nikiji. Iako su veoma slične u iskrenoj ljubavi, dijametralno se razlikuje način na koji prihvataju izneverena osećanja.
Šta je bilo od presudnog značaja pri toj transformaciji?
B.Ž.K. Mislim da je igraču potrebno da se udubi u ulogu kako bi se postiglo razumevanje lika. Tatijana i Nikija iskreno vole, ali su različiti karakteri. Jako je važno da kada se sprema jedna uloga, sve ostale se stave sa strane jer ako igrač pokuša da prekopira emocije, uloga će biti neubedljiva i bleda.
Završili ste srednju baletsku školu Lujo Davičo u Berogradu i kao učenica skrenuli na sebe pažnju stručnjaka.
Ko su bili vaši profestori, i da li je balet bio san male devojčice Bojane?
B.Ž.K. Za razliku od mojih sestara koje su od malih nogu sportisti, ja sam se uvek izdvajala. Želela sam samo da igram. I tako se i desilo. Rekla sam roditeljima jednog dana hoću na balet i tako je i bilo. Balet je bio moj san tada, a sada je java i uživam u tome u svakom trenutku. Moje profesorke Goca i Zineta su svakako mnogo doprinele tome da obožavam svaki delić baleta, od žuljeva do aplauza. One su mi pomogle da izgradim temelj i postignem ovo što jesam danas.
Kada ste prvi put zaigrali pred publikom da li ste imali tremu i, da li pamtite opijajuće zvuke prvih aplauza?
B.Ž.K. Trema je uvek prisutna, evo i danas posle toliko odigranih uloga i predstava iza sebe. Naravno, tada je to bilo mnogo intenzivnije ali nekako to pozitivno utiče na igru. Uvek sam uzbuđena pred svaki nastup, ali kad na kraju usledi aplauz onda se izmešaju i olakšanje i uzbuđenje što ste toliko ljudi oduševili. Prvi put kad sam to doživela, zaplakala sam od sreće kad su se spustile zavese. Moram priznati, ponekad mi se i sad to desi.
Da li ste slutili da se ispod zvezdane prašine scene i sjaja reflektora krije odricanje, samodisciplina, iscrpljujući rad i neizvesnost?
B.Ž.K. Mislim da, ako je neko posvećen onome što radi, svaki posao sadrži ove elemente. Istina je, u baletu odricanja su velika, samodisciplina postaje životna navika, ali ako radite ono što volite, onda vam to nekako i nije teško.
Šta mislite o budućnosti belog baleta a šta o sadašnjem traženju novog načina plesnog izraza?
B.Ž.K. Mislim da mi imamo potencijal, ali je potrebno i ulaganje. Već dugo vremena se kultura zapostavlja, i uslovi u kojima radimo su veoma loši. U takvom okruženju nema bas puno prostora da se razvijaju talenti, otkrivaju nova lica i prave veliki baleti. Srpskom baletu je potrebno osveženje, više saradnje s drugim zemljama kako bi se proširili vidici i stekle nove ideje. Ali naravno, da bi neko uopšte bio motivisan da dođe ovde i napravi nešto, uslovi rada se moraju podići na viši nivo. Ako ostanemo na ovome što imamo sada, balet ce polako potonuti, jer koreografi, igrači pa na kraju i publika će se umoriti od već viđenog u svakom smislu
Sasvim mladi zaigrali ste glavne role baletskog repertoara i odmah bili svesrdno podržani od kritičara.
Mislite li da kritika pedagoški utiče na izvođača?
B.Ž.K. Mislim da utiče, nekad manje nekad više. Zavisi verovatno i od koga je. U mom konkretno slučaju, šta god da pročitam, to mi samo daje dodatnu motivaciju da se jos vise trudim u onome što radim.
Kako izgleda Vaš radni dan?
B.Ž.K. Moj radni dan se malo promenio otkad imam dete, sada je još zahtevniji: ujutru vodim dete u jasle i onda idem pravo u pozorište gde me čekaju obaveze i probe, zavisi od repertoara.Veče uglavnom provodim s porodicom i prijateljima.
Šta je za Vas najveća nagrada?
B.Ž.K. Mislim da će za baletskog umetnika uvek najveća nagrada biti prepuna sala i ovacije na kraju predstave.
Ko ste Vi:
-Prijateljstvo?
-Iskrenost?
-Želje?
B.Ž.K. Ja sam zapravo sasvim obična devojka. Majka malog dečaka, sestra, supruga i ćerka. Prijateljstva sam sklopila pre mnogo mnogo godina, i ti ljudi su i dalje uz mene, moja podrška, savetnici, kritičari. Svi su baletski igrači pa mi balans u mnogim pogledima prave sestre.
Mogu reći da sam ostvarila mnoge moje želje, i privatno i poslovno. Ako bi moja želja morala biti vezana za posao, onda bi to verovatno bilo da zaigram u baletu koji bi označio pravu revoluciju za srpski balet. Takođe, nečto realnija želja bi mi bila da se konačno oprobam u ulozi Žizele.













