RAZGOVOR: STAŠA ZUROVAC
Da bi se razgovaralo sa STAŠOM ZUROVCEM nije neophodan poseban povod. Umetnička ličnost Staše Zurovca više je neogo dovoljan razlog da mu СТЕПART uputi svojih uobičajenih 13 pitanja.
Na koji biste se način predstavili onima s kojima se prvi put susrećete?
S.Z: Kad bih morao izabrati način da se predstavim onima s kojima se prvi put susrećem, onda bih najradije izabrao da se to dogodi sasvim slučajno ugodno, uz dobar dan, dobro jutro, dobro veče ili laku noć.
U svetu umetničke igre, ne samo kod nas, poznati ste kao autor baleta koji su svojevremeno svojom neobičnošku*, svežinom misli i novim koreografskim rečnikom prvo zbunjivali a potom oduševljavali publiku. Gde je izvor Vaših inspiracija?
S.Z: Ako uzmemo samo sedamnaestu riječ u Vašoj prvoj rečenici, neobičnošku, pitanja oko toga da li je točno napisana riječ, da li je baš zato namjerno tako napisana ili je tip feler ili ste možda malim usisavačem usisavali tipkovnicu na svom kompjuteru dok istovremeno jedete kekse i pišete pitanja??…takvo mjesto bih mogao nazvati izvorom inspiracije. Događa se.
Od Vašeg prvog predstavljanja beogradskoj publici, davnog Festivala koreografskih minijatur svojevrsnom modernom poemom Vereničin san, kao da ste prosekli prav put kroz šipražje raznih pomodarskih nedorečenosti, ka jednostavnoj koreografskoj rečenici: minimum pokreta, maksimum značenja. Svesna odluka ili umetnička intuicija?
S.Z: Pomodarska nedorečenost kao pojam koji opisuje autorsko djelovanje već u sebi nosi dovoljno jak komparativni moment da ne moramo uopće razmišljati što je tomu suprotnost, na isti način mi se još nikad nije dogodilo da mi se takva vrsta usporedbe uopće dogodi u glavi unutar kreativnog procesa. Mislim da je to presudilo u korist svjesne umjetničke intuicije.
Svoj koreografski prosede oblikovali ste rezultatima saznanja koja ste sticali hrabro se upuštajući u kreativne avanture duha. Koliku cenu ste morali za to da platite?
S.Z: Cijena je uvijek takva da u trenucima najveće neizvjesnosti djelujem kao da u jednakoj mjeri nisam plašljiv. To su nenaplativi trenuci neprocjenjive vrijednosti.
Jedno pitanje van konteksta umetnosti: da li se isplatilo?
S.Z: Na kraju svega. Nikako. Ponovo na početku? Sve bih ponovio.
Isplativost je iluzija.
Prati Vas glas neobičnog, svojstvenog i nepopustljivog stvaraoca, koreografa koji insistira na i najmanjem detalju svoje zamisli, pa ipak, iako pred ansambl i soliste postavljate teške zadatke, svi vole da rade s Vama. Kako to postižete?
S.Z: Volim raditi, stvarati i lako se spojim s onima koji žele to isto.
Bude zabavno, a i primamo u društvo.
Šta je presudno za Vaš odabir teme?
S.Z: Tema.
Čemu dajete prednost, muzici kao Kod to tamo peva ili književnom delu kao kod Markesomanije?
S.Z: Sad se već držim pravila da tko prvi stigne, čeka dok svi ostali ne dođu.
Ali je dozvoljeno pretjecanje. Onda ples.
U kultnom izvodjenju beogradskog baleta Vašeg monumentalnog dela ostvarili ste moderno arhitektonsko delo, u kome ste Vi kao arhitekta s Vojislavom, Vokijem Kostićem kao statičarem dostigli savršen sklad ideje i forme. Da li često postižete zvučno jedinstvo s pokretom?
S.Z: Mislim da se to događa u svakom trenutku prakse gdje su prisutni glazba i pokret, na nama je samo da u vječnom trenutku mašte koji nastaje u tom srazu, izaberemo što nam se najviše sviđa.
Od Verenice, Cirkus primitif, Markesomanije, Diskretnog šarma buržoazije, Severne bajke…Ko to tamo peva…i nedavne premijere… opisali ste mapu negdašnje Jugoslavije i nastavili preko njenih granica.
Da li je išta poremetilo prijateljsku saradnju i uvažavanje između drugih teatara?
S.Z: Otkad to uopće netko i prati?
Da li mislite da je najsvrsishodnije da koreograf bude i reditelja svoje zamisli, ili ste pristalica podele posla?
S.Z: Taj je posao nemoguće podijeliti, kad se stalno množi.
Saznali smo da ćete uskoro svoja bogata umetnička saznanja i iskustva podeliti sa studentima Instituta za umetničku igru. Da li to znači da osvajate trajno još jednu, neodvojivo značajnu ulogu u umetničkoj igri?
S.Z: Da, trajno. Kao red u nizu reda.
Čemu se radujete; šta Vas ljuti; čemu se nadate?
S.Z: Radujem se, a to ljuti samo kad se nadam da se to više neće uzalud događati.
*Greška je slučajna, a ni keksa nije bilo. No neka ostane tako, da bi bilo razlog pogađanja.