INTERVJU LEONARD JAKOVINA
LEONARD JAKOVINA, umetnički direktor Baleta HNK iz Zagreba mlad je čovek a ostvario je zapaženu karijeru u Berlinu, tokom četrnaest godina igranja. Direktor Baleta Berlinske državne opere prepoznao je njegov talenat i neuobičajenu skromnost za mladog igrača, i ne samo da mu je poverio solističke partije već mu je pružio svesrdnu pomoć podstičući njegov profesionalni razvoj, i što je možda i važnije, u sazrevanju u celovitu ličnost.
Gospodin Leonard Jakovina ljubazno i spremno je prihvatio molbu Steparta da odgovori na trinaest (standardni broj u Stepartu) pitanja.
Poznato je da ste veoma mladi napustili rodni grad i otišli u svet per aspera ad astra. Osim mladosti, talenta i vere u sebe čime ste još bili naoružani za susret sa Sudbinom?
L.J: Otišao sam vrlo mlad sa 15 godina na daljnje usavršavanje. Sudbina je tako posložila moj budući put a ja sam je objeručke prihvatio. Iako tada mlad i nezreo, vjerovao sam u svoj talent a ljubav prema baletu i plesu bila je moja zvijezda vodilja.
Nezaobilazno je pitanje gde ste rođeni, gde ste se školovali, da li ste imali uzore, i koji su?
L.J: Rođen sam u Zagrebu gdje sam završio Školu za klasični balet a nastavio studij na Visokoj akademiji za muziku i ples u Minhenu. Naravno, imao sam nekoliko uzora i plesača kojima sam se divio…kao i danas!
Baryshnikov, Bujones, Malakhov, Nurejev samo su neki od njih.
Da li je Vaš susret s baletom bio coup de foudre, ili svesno odabran životni put?
L.J: Prije bih rekao svijesno odabran životni put. Iako trnovit te pun prepreka i odricanja, ljubav prema plesu i umjetnosti je uvijek prevagnula i dala mi snagu i poticaj da nastavim dalje.
U 33. godini života, u punoj snazi i umetničkoj zrelosti, na vrhuncu karijere odlučili ste da napustite scenu, prihvatite odgovoran, veoma težak i često nezahvalan položaj umetničkog direktora Baleta HNK, šta je bio neposredan povod Vaše odluke?
L.J: Naravno da ta odluka nije bila laka. Međutim, gledam to kao neku logičnu i zdravu prekretnicu. Nakon Minhena i Berlina gdje sam i ostvario sebe kao umjetnika došlo je vrijeme nekih promjena i novih saznanja.
Ostvario sam svoj san i ne žalim ni za čim. Napravio sam lijepu i respektabilnu karijeru, radio sa predivnim koreografima i pedagozima. Gostovao diljem svijeta od Moskve ( Prix de Benois gale ) pa sve do Japana i njihovih prestižnih gala koncerata.
Radni vek igrača na žalost, veoma je kratak. Život na sceni počinje rano kada se još ni telo ni psiha nisu uzajamno razumeli. Neumoljiv dril kome je podvrgnuto još ne oformljeno telo obezbeđuje najtalentovanijim perfektno ovladavanja tehnićkim zahtevima zanata, ali ne prati istovremeno i emocionalno sazrevanje neretko mu ne poklanjajući dovoljno pažnje. To pitanje se ne sme prenebregnuti kada se razmišlja o dodeli uloge. Mislite li da je to jedan od prioritetnih zadataka za direktora ansambla koji je, po pravilu sastavljen od veoma mladih ljudi?
L.J: Naravno! Baletna profesija je vrlo delikatna i specifična. Da bi postigli rezultate i stasali u umjetnika potrebno je čelična kontrola i neizmjerna profesionalnost. Zadatak svakog ravnatelja je da pomno osluškuje i prati rad pojedinca i na vrijeme prepoznaje trenutak kada dodjeliti konkretne uloge i na koji način. Mlade ljude treba konstantno motivirati i usmjeravati, biti podrška u izgradnji karijere.
Vraćamo se na Vašu odluku da s tridesetitri godine napustite scenu koja život znači i opredelite se za ulogu, doduše veoma značajnu iza scene? Iza Vas je skoro tri godine direktorovanja, da li ste zažalili za svetlošću pozornice i pljeska aplauza?
L.J: Svjetla pozornice su nekako uvijek uz mene. Međutim sada njih okrećem prema svojim plesačima. Ovo je njihovo vrijeme i želim da tako i ostane. Nikada ne treba zatvarati vrata iza sebe jer tko zna možda u budućnosti ponovno zamjenim ulogu i pojavim se na sceni.
Maksima da igra nije zanimanje nego način života, mogla bi se varirati ovako: umetnost nije luksuz, ona je nasušna potreba života. Šta mislite, Da ili Ne?
L.J: Potpuno se slažem. Umjetnost je oplemenjivanje duše i razuma! Bez nje nema budućnosti, nema kreativnosti i slobode izražavanja. Identitet svakog naroda gradi se kroz kulturu i sve njezine forme.
Nostalgija? Da li nekad njena senka prekrije naporan posao umetničkog direktora koga po definicije karakteriše administrativno gubljenje vremena, ili je onaj deo koji pripada prefiksu umetnički, dovoljna nagrada za to odricanje?
L.J: Biti ravnatelj naravno da sadrži uz umjetnički i administrativni dio. Uz to je i bitno imati menađersko znanje. Nagrada za sva odricanja su jedino rezultati i zadovoljan ansambl.
Prošle su skoro tri godine kako ste na čelu najpoznatijeg baletskog ansambla u Hrvatskoj koji beogradska publika pamti ne samo po uspelim predstavama već i po mnogim imenima…Sonja Kastl, Nevenka Biđin…Nenad Lotka, Milko Šparemblek…Maja Bezjak, Damir Novak, Vesna Butorac…Miljenko Vikić, Irena Pasarić, Staša Zurovac…kakav je bio redosled ostvarivanja Vaše vizije Baleta HNK?
L.J: Svi ti divni plesači i umjetnici koje ste nabrojali ostavili su veliki trag u povijesti zagrebačkog baleta. I za to smo im neizmjerno zahvalni.
Moj zadatak je naravno stvarati novu generaciju budućih zvijezda i to sam počeo od prvog dana. Vizija mi je bila jasna… sustavno graditi i brendirati image zagrebačkog baleta. Ostvarivati međunarodne suradnje i koprodukcije, dovoditi etablirane koreografe i time podizati kvalitetu ne samo repertoara već i ansambla.
Izrazito sam ponosan na svoje plesače jer su ostvarili ogroman iskorak i već u kratko vrijeme postigli zapažene rezultate. Samo jedan od primjera je i grandiozno gostovanje u Aleksandrinskom kazalištu u St. Petersburgu.
Neizostavno je pitanje s kakvim se sve problemima srećete, ili su problemi Baleta HNK istovetni ili slični, s Baletom u Narodnom pozorišu u Beogradu: radni vek, radni staž, usavršavanje, doškolovavanje, prekvalifikovanje…repertoar…?
L.J: Problemi su nam skoro pa identični. Cijeli naš region ima iste barijere, kao što su nedovoljan broj mladih plesača da bi se ostvarili još bolji rezultati, zakoni nisu usklađeni, naravno kao i beneficirani radni staž.
Šta je to Bavarska riznica?
L.J: Bavarska riznica je jedan oblik dodatne mirovine za plesače u Njemačkoj. Tokom svog umjetničkog rada plesač automatski uplačuje u taj fond i na kraju karijere, a najkasnije u 41 godini života ima mogućnost raspolaganja tim novcem. Mnogi to koriste za financiranje doškolovanja i prekvalifikacije.
Od kako ste na čelu Baleta HNK, ostvarili ste mnoga gostovanja. Posle, da tako kažemo, desetogodišnjeg moratorijuma, ponovo ste osvojili beogradsku publiku s dvema predstavama u okviru XIV Beogradskog festivala igre: Bolero Maše Kolar i Tamni pejzaži Marjane Krajač. Gostovali ste ove godine na Dubrovačkim Ljetnim igrama S Labudovim jezerom. Kada ćemo vas pozdraviti na sceni Narodnog pozorišta?
L.J: Jako sam zadovoljan postignutim rezultatima i svim dosadašnjim gostovanjima. Naravno i ubuduće planiram daljnje suradnje pa tako sam i uspostavio kontakt sa Narodnim pozorištem. Bilo bi lijepo ponovno doći u Beograd a i naravno ugostiti Vaš balet u Zagrebu.
KO ste Vi:
-planovi;
-želje;
-tajne?
L.J: Sluga umjetnosti i veliki zaljubljenik u balet i ples. Želja mi je podići Balet HNK u Zagrebu na respektabilan nivo i ponuditi našoj vjernoj publici kvalitetan i izazovan repertoar.
Foto credits Lukasz Wolejko Wolejszo; DON JUAN Ch. W. Gluck, kor. Giorgio Madia Foto Yan Revazov.