Intervju: Marijela Margeta Hašimbegović
Neposredan, ne jedini povod za razgovor s direktorkom Narodnog pozorišta u Sarajevu Marijelom Margitom Hašimbegović je uspešna trogodišnja saradnja s umetnicima iz Beogradskog narodnog pozorišta: 2016.godine u režiji Aleksandra Nikolića, uz koreografsku saradnju Aleksandra Ilića i muzičko vođstvo dirigenta Ane Zorane Brajević ostvarena je osavremenjena opera W.A. Mocarta Don Đovani; iste godine je prvak Beogradskog baleta Milan Rus odigrao Omera u plesnoj verziji kultne narodne balade Omer i Merima; 2017.godine je u koreografiji i režiji Aleksandra Ilića Alisa u zemlji čuda zaigrala za Sarajlije; Krcko Oraščić koreografa Konstantina Kostjukova ispratio je tu godinu, a opera Gaetana Donicetija Viva la Mama u režiji Aleksandra Nikolića, koreografiji Aleksandra Ilića pod dirigentskom palicom Ane Zorane Brajević otkriva tajni život pozorišnih zvezda iza zavese.
Gospođa Marijela Margeta Hašimbegović ljubazno je prihvatila da odgovori na pitanja STEPARTA.
Rođeni ste u Sarajevu, gradu u kome su se utrkivali javni i tajni uticaji svetskih velikih sila, ostavljajući vidne tragove na razvoj svesti njegovih žitelja. Ruža vetrova tri religije, tri kulture, tri naroda uslovila je specifičan način suživota.
Kako je teklo vaše detinjstvo na tom čarobnom balkanskom ćilimu istkanom tolikim raznolikim uticajima?
M.M.H:Uvijek sam osjećala ogromnu inspiraciju iz različitog i drugačijeg. To ogromno sučeljavanje različitih energija, kultura osobeno je za moj rodni grad, moje Sarajevo. Rasla sam uz epitet neobičnog , vizionarskog i vrlo rano sam spoznala da posjedujem tu pokretačku energiju, koju sam odrastanjem modifikovala i usmjeravala ka dobrom. Pozorište kao moj drugi dom pružilo mi je priliku da svoju misiju mogu realizovati u cjelosti i biti dijelom pozorišne porodice koja oplemenjuje druge. Moje čitanje svijeta oko mene je spoznaja posjeduju li ljudi svijest o značaju svog životnog puta ili su samo dijelom sistema koji im nameće standardni način razmišljanja i usvajanja života kojeg žive. Ekonomski sistem okrutno postavlja granice u kojem je zadaća kreativnosti probuditi i održati ljepotu ovozemaljskog života. Na tom putu kreativnost prepoznaje drugačije i apsorbuje njegovu energiju pretvarajući je u tok životne niti koja nas čini ljudima.
Vaše školovanje je pratilo vaše odrastanje i smenu želja za danas, sutra i za uvek. Da li ste se kolebali između mašte i stvarnih mogućnosti?
M.M.H: Vrlo odgovorno sam od najranijih dana svog školovanja znala da ću svoju komunikaciju sa vanjskim svijetom vršiti putem crteža, likovnog oblikovanja emocija koji su služili kao inspiracija drugima. Tvrdoglavo sam vjerovala da čisto srce i misao uvijek nađu svoj put i podršku . I evo i dan danas živim svoje čisto srce koje uspjeva da prebrodi sve moguće prepreke. Vjerovala sam sebi i snažnom maštom sam uspjevala stvoriti realnost u kojoj mašta može živjeti.
Da li je odabir pravca školovanja bio izbor želja ili realnosti?
M.M.H: Moje obrazovanje bilo je rezultat mojih želja, usmjerenje i edukacija u onom što je moj životni odabir. Istina u tom vremenu nisam slutila da će moja arhitektura živjeti u pozorištu, ali sam odlučno koračala od srednje škole do arhitektonskog fakulteta i tu su već moji profesori naslutili gdje će moja kretivnost i mašta stanovati.
Diplomirali ste na Arhitektonskom fakultetu (projektantski otsek) Univerziteta u Sarajevu. Šta ste maštali da projektujete?
M.M.H: Bila sam neobičan student i svaki moj projekat pratila je neka priča. Kada smo projektovali obdanište baza mi je bila Calvinova priča u kojoj su se djeca naljutila na svoje roditelje i na drveću su napravili svoje obdanište. Sve je bilo amorfno, stolice kao lišće, drveće i grane kao klupe… ovaj predivni plakat dobio je prefiks jedne zanimljive scenografije…. I tako su jedan za drugim oživljavali moji projekti, uvijek avangardni , amorfni i neobični. Imala sam sreću da
su moji profesori imali razumjevanje za moju kretivnost , i nakon izvjesnog vremena prepustili su mi taj moj svijet kao nešto svojestveno meni. Diplomirala sam sa ocjenom 10, najvećom ocjenom i moj mentor je rekao da je moj rad jedna prekrasna scenografija. Više se nije imalo šta dodati.. ostalo je bila sudbina, moja misija.
Put od projektovanja originalnih, sopstvenih rešenja do direktorske dužnosti u Narodnom pozorišu u Sarajevu, bio je intrigantan i interesantan. Koji vam je od svih izazova bio najbližiji po vokaciji?
M.M.H: Arhitektura kao grana umjetnosti je jako široka oblast i uči vas raznim disciplinama. Pored osjećaja za stvaranjem, učite proces, put od ideje do realizacije, logiku procesa korisnu za sve kasnije radnje tokom rada u pozorištu. Osnovni rad pozorišta baziran je na produkciji novih predstava, održavanje repertoara, izgradnji scenografije, stvaranju kostima, svih drugih umjetničkih procesa, usvajanja estetike predstave, mizanscena, atmosfere, unutarnje energije i života… Ustvari projektujete jedan proces, taj tok od ideje do realizacije.. koristite logiku, koristite vještine rada na različitim poljima u isto vrijeme, jer vam to pozorišni proces rada zahtjeva…. Zacijelo da mi je kao scenografu upotreba znanja arhitektice bilo najsvrsishodnije, ali svjedočim život arhitektonske logike u svim drugim procesima.
Svoju bogatu kreativnost uspešno ste ovaploćivali suverenim vladanjem projektantskim zanatom. Da li je to krotilo vašu maštu?
M.M.H: Stečeno projektansko znanje me je dodatno oslobodilo da vjerujem u svoj zakon svemogućeg, jer zakone recimo statike koje sam stekla obrazovanjem vješto sam puna samopouzdanja preoblikovala u zakone pozorišta, gdje je sve moguće. Ta igra mašte i stečenog znanja vas ustvari zabavlja i pruža vam beskonačnu plejadu rješenja koji snove čine stvarnim.
Može li se reći da je put kojim ste išli bio obasjan svetlostima pozornice?
M.M.H: Put kojim idem obasjan svjetlošću moga srca i sretna sam da je ono našlo svoj dom u pozorištu.Pozorište čine umjetnici i njihova energija, iako istorija svakog pozorišta diše kroz rustikalne fasade, zidove, stubove… funduse, arhive, fotografije… a mi smo trenutno oni koji čuvaju, njeguju i baštine život jednog pozorišta, život jednog grada, jedne države.
Da li je teško iluziju, tu suštinu svekolike ujmetnosti zarobiti u čarobnu kutiju scene?
M.M.H: Iluzija je kao san, nepregledan i čini se neuhvatljiv… ono što za mene čini čarobnu kutiju je energija koja se uspostavi između aktera predstave i publike. Iluzija pozorišta živi samo ako je publika dijelom te priče koja gradi most emocija, malu ili veliku čarobnu kutiju života.
Saznavali ste i otkrivali sve pozorišne tajne, da li ste vać tada znali šta podrazumeva direktorski položaj?
M.M.H: Profesionalno sam postepeno sazrijevala. Rad kao scenografkinja i kostimografkinja u teatrima, na filmu, rad na festivalima kao tehnički direktor, dugogodišnje iskustvo u radu na poziciji tehničkog direktora u matičnoj kući pomoglo je da osvojim procese u kojima živi i radi jedno pozorište. Shvatila sam vremenom da sam vezivno tkivo između umjetničkog i tehničkog kadra, a to mi nije bilo teško jer je to okosnica moje lične prirode, spajanje i povezivanje. Kada sam prvi put preuzela vd mandat direktora pozorišta 2015. godine, ne razmišljajući gdje će me sve to odvesti , susrela sam se sa dvije nove oblasti, marketinga i finansija. Brzo sam usvojila i ove procese i posebnu strast i izazov sam osjetila u oblasti marketinga. Kako sve ove divne predstave koje stvaramo plasirati na tržište i upoznati javnost o njihovim vrijednostima? Zahvaljujući malom ali vrijednom i posebnom timu marketinga i propagande uspjeli smo se plasirati vrlo pozitivno u javnosti, i publika koja nam je najvažnija osjetila je našu otvorenost i pozitivnu energiju. Krajnji rezultat je povećana posjećenost, prihodi, regionalna prisutnost …Rad u pozorištu je timski rad i moj uspjeh je vidljiv zahvaljujući zalaganju svih uposlenika kojim treba pružiti pažnju i povjerenje, odati priznanje i očuvati strast prema poslu kojeg obavljaju. Sve su to bitni istrumenti sa kojima jedan direktor pozorišta svaki dan pokreće taj točak kreativne energije.
Ukratko ocenite dosadašnju (i moguću buduću) saradnju s umetnicima iz Srbije?
M.M.H: Saradnja sa divnim umjetnicima iz Srbije je plodonosna i bogata. Nismo brojali prisutnost istih u našoj produkciji, ali u jednom mometnu smo napravili presjek i shvatili smo da se radi o zaista zavidnom angažmanu. To nas jako raduje, jer kroz našu saradnju primjer smo osnaživanja i jačanja regionalne saradnje , koja je najbolji primjer povezivanja i umrežavanja.
Sigurni smo u kontinuitet ovakve saradnje opravdane dokazanim kvalitetom, kojoj se jako radujemo.
Vaš CV je bajkovit. Mislite li da je život bajkovit?
M.M.H: Svaki dan čvrsto vjerujem da je život bajka, jer jako sam svjesna prolaznosti života i činjenice da ovo danas se više nikada neće vratiti, a za svako novo jutro nismo sigurni hoćemo li biti budni!!! Zato treba živjeti život punim plućima i dati svoj maksimum svaki dan!!!
Nerado ali ipak pitamo: porodica?
M.M.H: Porodica je jako važna, dom u kojem stanuje vaš mir i vaša podrška. Danas to smo ja i moj suprug, tu je i moja rođena sestra, koja iako živi daleko svakodnevno učestvuje u svim mojim aktivnostima, svakako i porodica moga supruga… Posebnu zahvalnost dugujem svojim roditeljima, koji su bili prisutni u mom životu dovoljno dugo da od mene sačine čovjeka , da ugrade moju samosvjesnost i vjeru u dobro. I na kraju tu je moja pozorišna porodica… Potrebno je jako puno ljubavi oko ljudi koji život doživljavaju na poseban način, kako to umjetnici čine…
Ko ste Vi:
– prijateljstvo,
– želje,
– planovi?
M.M.H: Smatram da sam dobar čovjek i to mi je najvažnije. Želim da učinim dobro u društvenoj zajednici u kojoj živim i da ostavim trag koji će biti poveznica drugim generacijama da čine dobro. Vjerujem da je sve što se događa sa nekim razlogom zato ću dozvoliti životu da za mene sačini plan za dalje. I za kraj suština i ljepota je biti nekome inspiracija, iskra koja će vas potaknuti da vaš životni tok dobije neki bolji i ljepši smisao.